Zabavljač i u zatvoru

Još uvijek nismo izašli iz Golikova filma Tko pjeva zlo ne misli. Dapače, s Vikijem Glovackim tek smo ga zapravo otvorili. Jer upravo je on (na violini) s Dragom Bahunom (na gitari) te svojim glasovima u jednom intimnom gornjogradskom dvorištu u Basaričekovoj ulici br. 11 i otvorio taj film Paljetkovom pjesmom Marijana, poznatom još i današnjim generacijama. Uljudan naklon publici, koja, kad im dođu ulični pjevači, iznosi svoje štokrle na dvorište da čuje što će joj ovi otpjevati, pa će ih nagraditi nekim sitnišem, a njega će ti pjevači brzo pokupiti i nastaviti u nekom drugom dvorištu ili vrtu. Naravno, danas uličnih pjevača više nema, a i gdje bi uopće svirali? Zar na bučnim ulicama gdje ih nitko zbog preturiranih motora ne bi ni čuo? Veliko je pitanje bi li ih itko uopće i primijetio. Oni su relikt jedne davne prošlosti, za koju mi je drago što mi je nekoć još bila stvarnost iz prve ruke.

Festival Zagreb, 1963. / Izvor Vijenac, br. 322

Život Vikija Glovackog (1919‒1976) podsjeća me na Roberta Benignija i njegovu tragikomediju Život je lijep (1997), u kojoj je Benigni i režirao i glumio glavni lik, Židova Guida. U čemu vidim sličnost? Samo u tome što je i Vikijevo zanimanje, kao i Benignijevo, bilo komičar. A kao komičari i jedan i drugi našli su se u središtu zbivanja i u nekim ozbiljnim i humoru nesklonim vremenima, nakon kojih su došla još gora i rigidnija, pa se tako i Glovacki našao na udaru novih političkih vlasti, a sve zbog nekih prijašnjih. Naravno da je zbog svojega javnog zanimanja komičara završio nakon Drugoga svjetskog rata u zatvoru, no pogledajmo najprije Vikija Glovackog prije nego što je dopao rešta. 

Rođen je na Rijeci 11. rujna 1919. Bio je glumac, pjevač, pisac tekstova, redatelj, voditelj i akter nekih radijskih emisija, u ono predtelevizijsko vrijeme vrlo popularnih. Tako je tijekom Drugoga svjetskog rata vodio radijsku emisiju Hrvat u borbi, za koju je pisao tekstove i razne skečeve, vojnici su rado slušali njegov prepoznatljiv glas. Emisije su mu išle i u NDH, kada je vodio Prosvjetnu bojnu. Našao se baš na radiostanici u Vlaškoj ulici kad su partizani ulazili u Zagreb. Emisije su mu se emitirale svaki dan, jedna ujutro, druga u podne, pa opet ona jutarnja navečer, a on je sve to vodio uživo iz studija, bez prethodnoga snimanja. Osim na radiju, nastupao je i na zabavama i čajankama u Hrvatskoj radničkoj komori. Kako mu je otac dobio ne samo posao u pivovari nego i stan, Viki Glovacki stanovao je s roditeljima u Ilici, gdje se Zagrebačka pivovara nalazi i danas.   

Viki Glovacki

No nakon rata, premda je samo uveseljavao publiku, proglašen je narodnim neprijateljem i osuđen na šest godina zatvora. Glavninu te kazne služio je u Staroj Gradiški – od 1945. do 1951. godine. I baš me za svojega boravka na robiji podsjećao na spomenutoga Roberta Benignija, jer je Viki i u zatvoru uveseljavao ostale zatvorenike, dakle bavio se onime čime se bavio cijeli život, humorom, makar okolnosti i ne bile humoreska. Nakon puštanja s robije nije odmah mogao javno nastupati, pa je neko vrijeme anonimno pisao tekstove za Zagrebački varijete (a onda mu je 1968. Pero Pirker – dok i sam nije politički pao – zrihtao put u Ameriku, gdje je Viki uveseljavao hrvatske iseljenike kao što je uveseljavao i nas u domovini). Bez stalnoga posla, nastupao je i kao ulični zabavljač (tako je dospio i u Golikov film Tko pjeva zlo ne misli) u prolazu za Dolac i u Ritz baru u Petrinjskoj ulici (ista kuća u kojoj je bilo i Kino Central). Nije zazirao ni od toga da glumi Djeda Mraza po poduzećima o Danu dječje radosti (to su bile sindikalne priredbe s podjelom slatkiša djeci zaposlenika). Nakon izlaska iz zatvora oženio se 1951. godine Zdenkom Kovačić, koja ga je često posjećivala i na robiji, a 1952. godine rodila im se kći Zrinjka, moja dobra kolegica s Odsjeka za germanistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Otada je adresa Vikija Glovackog Ulica Ljudevita Posavskog 4. Istini za volju, nekoć sam i ja stanovala u toj ulici na broju 46, no tada se nije zvala Ljudevita Posavskog nego Ivkančeva. Onda se u vrijeme Jugoslavije neko vrijeme zvala Ulica Anke Butorac (dok se tako zvala, pošla sam u njoj u prvi razred osnovne škole, koja se nalazila u zgradi gdje je danas Poliklinika SUVAG). U sadašnjoj Republici Hrvatskoj nazvana je po Ljudevitu Posavskom.

Valja se osvrnuti na djelatnost po kojoj Vikija Glovackog još dobro pamtimo – a to su humorističke radijske emisije koje je snimao svake subote, npr. Veselo veče, za koje je pisao parodije i skečeve. Sve se uvijek vrtjelo nekako oko humora i improvizacije, pa tako i Prvi pljesak, natjecanje na kojem su prvi put javno nastupile mnoge kasnije zvijezde naše zabavne muzike, a Viki je vodio to natjecanje. No manje se zna da je on pisao i pjesme, od kojih su neke bile vrlo popularne na Krapinskom i Zagrebačkom festivalu. Premda te pjesme pjevušimo još i danas, rijetki znaju da je npr. tekstove pjesama Dobro mi došel, prijatel (uglazbio Vili Čaklec) i Pod starim krovovima napisao upravo Glovacki. Pjesme na svoje tekstove nije pjevao nikada, a opet – jednu jedinu baladu (Drage Britvića, Pere Zlatara i Stjepana Mihaljinca) otpjevao je nezaboravno. Riječ je o Zadnjem fijakeru, otpjevao ga je 1963. na Zagrebačkom festivalu i njime zacementirao Zagreb kakav smo pamtili i koji nas je tim starinskim vozilom nepovratno odvezao u uspomene. Još dobro pamtim što je meni značila vožnja fijakerom svakoga ljeta od Glavnoga kolodvora do kuće u Tkalčićevoj (iz koje će me netko stariji dočekati i podmiriti trošak): povratak s mora iz dječje kolonije. Kao da me taj stari fijaker zamišljeno vozio u svijet odraslih. A danas me približio svijetu nestalih.